Depresija
Depresija kao kreativna adaptacija
Emocionalna stanja koja doživljavamo različito utiču na naš organizam, kao i na našu interakciju sa sredinom. Depresija koja nije rezultat nekog gubitka je kreativna adaptacija ljudskog bića na dešavanja u sredini. Ako je depresivno iskustvo kreativna adaptacija ona se može posmatrati na kontinuumu. Mudrost organizma je da vrlo često postoje faktori koji prevazilaze njegovo iskustvo i on se povlači. Organizam nije zarobljen u povlačenju. Ono nije nesvesno, već svesno. Organizam karakteriše u tom periodu manje aktivnosti, energije, kao i slabiji intenzitet doživljavanja. Ovi simptomi su slični depresivnim, ali nisu poremećaj. Taj proces traje dok se na kontinuumu ne pojavi neka nova okolnost koja dovodi do kreiranja fiksnog geštalta i ta rigidnost postaje depresivni poremećaj.
Postoje situacije kada osoba ima koristi od depresivnog prilagođavanja. Ako joj to omogućava da se zaustavi, donese neke odluke o tome na koji način će dalje (kao na pr. u situacijama gubitka posla ili partnera), onda kažemo da je depresivni obrazac kontakta sa okolinom koristan za tu osobu. Depresija kao kreativna adaptacija je jedan način čuvanja ličnih resursa i na taj način se zaustavlja ulaganje energije, koju bi osoba uzalud potrošila. Depresivno prilagođavanje služi kao zaštitini mehanizam. Ono blokira akcije za koje osoba nije dovoljno podržana. Zbog svega ovoga je opstalo tokom evolucije kao koristan adaptivni mehanizam. Klijent i terapeut zajedno otkrivaju koje značenje ovo ima u klijentovoj životnoj priči.
Depresija kao fiksirani geštalt
Fiksni način reagovanja se razvija tokom životnog veka. Genetska predispozicija je važna, ali nije to dovoljno za nastanak depresije. Potrebno je da postoji i određena podobnost osobe, koja u određenim rizičnim situacijama reaguje na depresivan način. Pored genetskih važni su i socijalni i psihološki faktori u formiranju depresije. Autori koji su se bavili ovom temom pretpostavljaju da ako osoba izgubi značajnog drugog u ranoj fazi života, posebno ako je to iskustvo praćeno nasiljem, da se to iskustvo čuva u formi depresivnog organizovanja selfa. Ako se on u kasnijim životnim fazama nađe u sličnom životnom iskustvu, njegova šema će se aktivnirati. To postaju rigidni fiksirani obrasci koji utiču i na opažanje i na iskustvo. Govorimo o fiksnoj depresiji kada osoba izgubi fleksibilnost u zadovoljavanju sopstvenih potreba u kontaktu sa sredinom i postane rigidna u samoorganizaciji. Mehanizam koji je prethodno bio koristan organizmu i sredini, sada postaje fiksiran i zaustavljen sopstvenom izvornom funkcijom. Kada neke okolnosti dovedu da kreativna adaptacija osobe postane fiksirani geštalt dolazi do rigidnosti u postupanju. On/ona razvija negativna ubeđenja o sebi i drugima.
Bol potvrđuje povredu i postaje hroničan parališući bol. Organizam više ne reaguje na promene u sredini i ne kontroliše sredinu. Telo se umiruje, kao i nervni sistem osobe i postaje neelastičan. Okidač može biti i samo to što se osoba ne kreće. Neki od znakova mogu biti telesni bolovi, mučnina, različiti oblici samopovređivanja (konzumiranje sredstava, seksualnim odnosima i sl…). To je na pr. povraćanje koje je pomagalo telu da se oslobodi toksičnih materija. Ako se dugo održava iscrpljuje organizam dehidratacijom. Kada organizam ekstremno brani kreativnu adaptaciju koja je izgubila zaštitnu funkciju je još jedan pokazatelj da se radi o poremećaju. To ponašanje se učvršćuje i ne omogućuje više organizmu da pronađe izlaz iz tog stanja. Osoba oseća nedostatak ljubavi, oseća se poniženo i nemoćno da mobiliše energiju za reagovanje. Kod depresivnog pormećaja prisutni su krivica, strah, osećanje usamljenosti, bezvrednosti i stida…
Intencionalnost je data organizmu. Kada organizam ne koristi intencionalnost koja mu po prirodi pripada, oseća krivicu. Posvećenost neaktivnosti je nešto što je prisutno. Zaustavlja se pokret posezanja. Ona energiju troši na opsesivno rasturanje svakog pokreta. Povlačenje je sve intenzivnije. Nema formiranja figure, aktivnosti, posezanja i ego funkcije. Kada se figura i pojavi, nema konteksta i značenja. U funkciji ličnosti prisutna je razgradnja identiteta, konfluencija i nemogućnost organizma da napravi pokret. Opasno je kada nema potreba, baze, kada je organizam u ništavilu. Vreme i prostor postaju razvučeni i nema granica. Ništavilo koje srećemo na kontakt granici je kao ponor, ne možemo da dopremo do njega. Iscrpljivanje regeneriše depresiju. Iz ovoga se može ući u fazu hiperaktivnosti, gde ulaze nepodržani u aktivnosti i potvrđuju fantazije iz perioda neaktivnosti da nešto ne mogu i da nisu dovoljno dobri.
Broj ljudi koji se suočavaju sa depresijom je sve veći. Jedan od razloga je način života u savremenom društvu, koji je više zasnovan na komunikaciji putem interneta, a manje kontaktom uživom. Sve je više ljudi koji nemaju iskustvo kontakta. Odsustvo prisutva je ono kako bi mogli da opišemo način života koji je sve prisutniji u današnje vreme, a to je ono što je karakteristično za depresiju. Odrasli su obuzeti sopstvenim aktivnostima i sve manje su prisutni u sopstvenim životima i životima njihove dece, a deca i mladi se okreću internetu. Neka sprovođenja istraživanja potvrđuju efikasnost geštalt terapiju u radu sa klijentima sa depresijom. Geštalt terapija pomaže osobama sa depresijom pre svega zato što je usmerena na vraćanje fluidnosti ciklusa kontakta i njegovu reanimaciju. Geštalt terapeuti podržavaju klijente tako što stoje sa njima u depresivnom polju i posmatraju kako su depresivni zajedno. Relacioni pristup je ono što je lekovito za klijente sa depresijom. Kroz njega oni uče ponovo da posežu za onim što im je potrebno u sredini, za kontaktom, ali i da prihvataju odgovore i podršku sredine. Kontak i odnos vraćaju nadu!